Nisu vise kilogrami u pitanju, niti izgled. To je sada palo na dno liste.

Sada je to samokontrola i pitanje "Koliko je coveku hrane zaista potrebno?"

Isto kao sto nije vise 'sta mi treba' vec 'sta zelim', tako je i sa ishranom. Previse, previse. Previse. Ne biras sta jedes, ne racunas tokom dana koliko djubreta uneses u svoj sistem, ne mislis koliko se on bori sa svim tim.

Mozda malo preterujem, ali sam se zacudila koliko pazim na ishranu i koliko mi prija ta disciplina. Psihicki sam sigurnija jer znam sta hocu, znam sta bi trebalo a sta ne. Znam da mogu da izdrzim> Tako je bilo prvi, drugi dan. Sada je stvar principa i onoga sta mi prija. Polako sam izbacila meso, ne zato sto mislim da je kul biti vegetarijanac (jer ne mislim) vec zato sto ne osecam potrebu. nesto mi se mota misao "pa, to je les neke zivotinje". Malo je brutalno, ali tako je, zar ne?

Ovo je na neki nacin izazov koji ce prerasti u naviku. Polako raste u tom pravcu.

Ne samo u ishrani vec i u zivotu. Ne mrzi me da radim nesto (kosenje travnjaka koje traje par sati), samo zacrtam sebi 'to treba da se zavrsi sto pre' i tako je. Menjam se, a ne znam sta je uzrokovalo te promene na bolje. Mozda sto nisam toliko sa 'starim' drustvom? Moguce, covek svasta otkrije o sebi kad je sam.